My love's a Revolver
Do you wanna die happy?

Forever &Always


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

When faced with two choices, simply toss a coin.
It works not because it settles the question for you
but because in that brief moment when the coin is
in the air you suddenly know what you are hoping for.

Counters
Linkovi

Tagboard
::Her Toughts::

Glee- Loser Like Me <3

Glee- Get it right

Links

Velik Kao Dijete

Znas li sto cu ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete ?




Ja kada odrastem
jako veliki,
ja cu postati dijete.


Najljepse je kad odrastes,
a ostanes djecji stvor,
pa svi misle da si velik
zato sto si profesor.


Sto si doktor od imena,
strucnjak za rakete-
a ne znaju da si velik
zato sto si dijete.


Mozes biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.


Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja cu ostat' dijete.

Credits
Designer:Chakane
Adjustment: DesignFreak
04.08.2011.
Ako čovjek dopusti da ga pripitome, može se desiti da zaplače




Osjećam se glupavo. -.-'
Ne znam za vas, ali u zadnje vrijeme imam osjećaj da se gubim u besmislenim razgovorima i mislima. Uvijek sam se ponosila činjenicom da moj rječnik ne oskudijeva pametnim i učenim izrazima. Na tome sam mogla zahvaliti bezbrojnim satima izgubljenim među knjigama. Ali bilo je nečeg važnog u tome. Nečeg boljeg.
Posljednjih tjedana, shvatila sam da mi se sve to gubi. Kao da zaboravljam sve što sam nekoć znala. Ili možda prerastam ono već naučeno, a ne napredujem u daljnjem učenju. Ne znam, sve je to izuzetno zbunjujuće.
Znam samo da se osjećam... glupavo. Ne znam čak ni koju drugu riječ bih upotrijebila za taj osjećaj jer je moj rječnik pametnih riječi naglo presušio. Ili je samo na godišnjem kao i svi ostali pametni ljudi. :P
Zaista bi mi pomoglo kada bih imala koju pametnu osobu uza se 24 sata dnevno za vođenje "pametnih" razgovora, prije svega jer televiziju slabo gledam otkako na njoj nema baš pametnih stvari, a onda i zato što mi je dosta emocionalnih "šitova" od razgovora s ljudima koje čak i ne poznajem. Jadno...
U svakom slučaju...
Pisanje mi je najednom postalo mrsko jer mi dan kratko traje dok se izležavam pred računalom (doslovno) i pratim priglupe fejs fore. Najednom više nemam ni život koji u biti postoji negdje u pozadini moga života, ali sam ga trenutno stavila na pauzu da bih se odmorila od svega i svačega što moj mozak čak ne može ni opisati, a kamoli shvatiti. Gradska knjižnica do daljnjega je zatvorena zbog neke obnove ili uređenja ili tako nečega, a ja besposličarim i iz dana u dan ponavljam da ću sutra početi čitati lektiru, a nikada to ne učinim iz meni posve nejasnog razloga. Na godinu imam probnu maturu i bio bi red uzeti višu razinu matematike da zadovoljim svoju "znanjažednu" razrednicu, a kako mi je matematika slaba točka u obrazovanju, od mene se očekuje da već sada počnem sa pripremama za što se meni živo fućka budući da imam još nešto manje od mjesec dana praznika, a vrijeme leti kao brzi vlak... Ok, znam da je to paradoksalno s obzirom da vlakovi ne lete, ali shvatili ste poantu, jel'...
Primijetite li kakvih pravopisnih, gramatičkih ili koji drugih grešaka pri čitanju ovog mog "šita" znajte da je to posljedica nemara i duboko se ispričavam svim načitanim i cjepidlačnim ljudima koje bi to moglo uvrijediti, ali kako sam duboko nezainteresirana za tuđe osjećaje ili mišljenja nije me previše briga kako se to odražava na mene. Jednostavno rečeno, previše sam lijena za prepravljanje teksta. Trudim se ne razmišljati o onome što me čeka na jesen, ali mislim da je to gotovo nemoguće postići. Vjerujem da sam si sama kriva za to. Da sam upisala bilo koju drugu školu osim gimnazije ne bih se toliko psihički ubijala. Mogu se jedino moliti Bogu da nakon četiri (sada JOŠ dvije) godine ovog pakla neću posve uništiti svoje psihičko zdravlje.
Da ne duljim... Opet imam "važnog posla" na fejsu pa... Znate već. Pusa



Komentari (21) On/Off




22.07.2011.
Finally getting what you deserve sucks big -time, doesn't it

Unaprijed se ispričavam na svom oskudnom poznavanju pirotehnike ili u štogod spadaju atomske bombe i slične spravice. (To je bila šala).
Evo, to je sve što sam uspjela pronaći na netu vezano uz to štivo, pa ako se netko u to razumije bolje neka mi, molim lijepo, ukaže na moje pogreške, a ja ću ih se možda potruditi ispraviti. Uživajte u malo moje kriminalistike. cerek



x)


Dominic otvori vrata i uleti unutra a onda stane kao ukopan.
-Jebem ti!- opsuje i lupi nogom u vrata. Tia uzdahne prestrašeno. Cijeli vagon bio je pun drvenih sanduka.
-Brzo. Traži onaj sa oznakom lomljivo.- Požurio je do prvog sanduka i otvorio ga razbivši šarku.
-Koliko još?- Tia upita otvarajući drugi sanduk.
-Pet minuta.- Dominic odvrati odbacivši u stranu hrpu porculana. Tia odloži staklenu vazu nazad u kutiju pa se osvrne oko sebe. Ugleda malu kutiju u dnu vagona. Imala je crnu oznaku na sebi.
-Mislim da je ova.- požuri ju otvoriti, ali metalne šarke bile su jako čvrste. Dominic preuzme kutiju od nje i šakom razbije bočnu stranu. Tia ga iznenađeno pogleda, ali ne reče ništa.
-To je to.- reče pronašavši malu metalnu kutiju. Okrene ju naopačke i ugleda dva dugmeta, plavo i crveno.
-Prokleti gad! Rekao je da su plavo i zeleno dugme.- Dominic bijesno zareži.
-Možda se zabunio.- odvrati Tia iako ni sama nije vjerovala u to.
-Sranje!- Nema vremena da se vratimo.- baci pogled na sat. Još minuta i pol do aktivacije.
-Daj.- Tia uzme bombu i odloži je na pod vagona.
-Što radiš?- Dominic ju pogleda.
-Primi ovo.- odvrati ona predavši mu malu ručnu svjetiljku na baterije.
Uzela je poklopac i otvorila bombu.
-Sranje. Reci mi da znaš deaktivirati bombe.- Dominic uperi snop svjetlosti u hrpu žica.
-U teoriji.- odvratila je nastojeći se prisjetiti uputa za deaktivaciju atomske naprave na satni mehanizam. Dominic zaustavi disanje promatrajući ju kako približava mali nožić žicama. Podsjeti se da ju, ako prežive, pita zašto nosi uz sebe naprave poput džepne baterije i nožića.
„Presijeci žice koje vode od baterije ili tajmera do detonatora…“ Lagano je podvukla nožić pod plavu žicu i zarezala ju. Tajmer se zaustavio na dvanaest sekundi. Odahnula je.
-Skloni neutronski okidač…- promrmljala je skidajući neki predmet nalik disku.
-Jesi li uspjela?- Dominic upita oprezno.
-Gotovo. Bomba još uvijek može eksplodirati, ali se barem neće dogoditi Hirošima.- odvratila je sjetivši se daljnjih uputa. „Ukloni konvencionalni eksploziv.“
-O, sranje.- uzdahnula je.
-To nije ono što želim čuti u ovo trenutku.- Dominic opazi zabrinutost na njenom licu.
-Ovo je kućna izrada. Nisam sigurna…- glas joj zadrhti, ali se odmah potom pribrala.
- RazdvojI mase U-235…- reče prisjećajući se uputa. To je trebalo sličiti na dvije teške kriške metala.
-Drži ove dvije polovice tako da nisu blizu jedna drugoj.- reče predajući ih njemu.
-Što će se dogoditi ako su preblizu?- Dominic zabrinuto upita.
-Nastat će kritična masa koja izaziva poplavu zračenja i ti ćeš umrijeti. Držeći ih odvojene, svaka od njih će emitirati samo relativno bezazlene alfa–čestice.-
-I što sada?- Dominic ju pogleda upitno.
-Ne znam. Taj dio još nisam proučila.- slegnula je ramenima.
-Hoćeš reći da moram držati ove stvari sve dok netko stručan ne dođe i ne preuzme ih?-
Izgledao je zapanjen i nepomiren s tom idejom. Tia se osmjehne.
-Osim ako nemaš dvije metalne kutije u koje bi ih mogao staviti.- ustala je otresajući prašinu sa svojih novih hlača. Dominic pođe za njom natrag do vagona sa zarobljenikom.
-Znaš, nisi mi baš velika pomoć kao savjetnica.- rekao je mrzovoljno.



Komentari (21) On/Off




16.07.2011.
At the end oft his world lies that man…

Umorna od umora. Oprostit će te mi jer se slabo pojavljujem. Život me u trenutačnoj fazi dovoljno fragmentira. Imam osjećaj da stojim u stvrdnutom cementu sve do koljena, a ovo mene se nalazi pedesetak ljudi koji me vuku svatko na svoju stranu. Najgore od svega je to što me uvijek uspiju izvući iz cementa i onda me trgaju na sve strane. Umorila sam se. Stvarno jesam. Vjerojatno vam je to i samima jasno budući da se u subotu navečer nalazim u svojoj sobi i tipkam ovaj post umjesto da idem s društvom na dugoočekivani koncert opće opasnosti u gradu. Žrtvovala sam ovu večer i koncert na koji sam željela otići i odlučila ostati kući sa svojima. Poslije ću se kajati. Sad je vrijeme za odmor. Psihički i fizički.
O, da... Zaboravih vam napomenuti da sam ponovno osjetila nalet inspiracije i počela se baviti nekim novim radovima. Nikada neću preboljeti svoj dragi mali, bijeli USB od 4 GB koji sam izgubila prije jedno pola godine zajedno sa svim svojim radovima. Sve moje priče i knjige otišle su tko zna gdje. No, vrelo fantazija kod mene je očito nepresušno pa se tu opet nakupilo novih ideja. Hope you like it! cerek






***
-Jesi li dvaput provjerio mikrofone?- Dimitri upita Kevina prolazeći kroz završne pripreme za večerašnju akciju.
-Jesam. Zvuk je kristalno jasan.- odvrati Kevin naslonivši se na ogradu stubišta. Dimitri je zakopčavao dugmad na rukavu košulje kada se Sofia pojavila na vrhu stubišta. Obojica su podigli glave i oči su im oduševljeno zasjale.
-Odličan posao Sofia. Ova haljina će definitivno privući poglede.- Dimitri kimne glavom. Sofia se nasmije.
-Čekaj samo da vidiš Aninu.- reče ona kada je sišla niz stube.
-Da vidi što?- začuju Anin glas i svi pogledaju uvis. Kevin zazviždi. Sofia ga lagano tresne laktom u rebra i zahihoće pogledavši Dimitrija. On je pak zurio u prekrasnu ljepoticu na vrhu stubišta. Imala je oči tamne poput noći, a crna kosa neobuzdano joj je lepršala oko lica u blagim kovrčama. Uska crvena haljina više je otkrivala nego pokrivala i Dimitri se po prvi puta zabrinuo. Možda je ipak trebao pronaći manje zgodnu djevojku za ovaj posao.
Uspio se ipak pribrati i kimnuti.
-Može proći za prvi puta.-
-Može proći?!- Kevin uzvikne pogledavši ga kao da je skrenuo, a onda opet pogleda Anu.
-Curo, kod mene možeš proći svaki puta, a ne samo prvi.- rekao odmjerivši njene vitke noge u visokim štiklama.
Ana mu se zahvalno osmjehne, a Sofia ga još jednom lupi laktom u rebra.
-Ne zaboravi čijeg muškarca ovdje glumiš Kevine.- podsjeti ga.
-Bez brige sunašce. Ja vidim samo tebe večeras.- Kevin se nasmije i pruži joj ruku da ga primi. Ana pogleda Dimitria. Kada joj je ponudio svoju ruku ona digne nos i prođe pored njega bez riječi.
Dimitri se oduševljeno nasmiješi. Iako je izgledala veoma ranjivo i ženstveno Anastasia Max i dalje je bila veoma ponosna i prkosna žena. Neizmjerno ga je zabavljala.
-Jesu svi zapamtili svoje scenarije za večeras?- Upita Dimitri kad su sjeli u limuzinu koja ih je trebala odvesti na zabavu. Kimnuli su.
-Sofia.- počeo je od nje. Ona preokrene očima. Dimitri je bio takav čistunac. Kod njega je sve moralo biti sto posto provjereno.
-Ja sam Anina prijateljica faksa i Kevinova dugogodišnja djevojka. Nisam pametna, držim se po strani i plijenim poglede mrdanjem guze.- završila je uz uzdah. Ana se nasmiješi njenom smislu za dramatiziranje, ali ju Dimitri samo prijeko pogleda pa prijeđe na Kevina.
-Ja sam ovdje nitko i ništa. Samo malo imućniji nasljednik bez nekih veza. Pozvan sam da se pridružim tebi i tvojoj ženi na odmoru zajedno sa svojom dugogodišnjom djevojkom čije mrdanje guze moram pomno pratiti.- Kevin obgrli Sofiju jednom rukom djelujući sasvim opušteno.
Dimitri skrene pogled na Anu ali ona samo izvije obrvu kao da mu govori samo me probaj isprovocirati i zabit ću ti šaku u želudac.
-Imam samo jedno pitanje za tebe.- odlučio ju je ne iskušavati večeras.
-Koje?- upita ona ljupko i milo u skladu sa svojom ulogom.
-Koliko dugo smo u braku?- spusti ruku na njeno koljeno koje je počivalo uz njegovu nogu. Ana pogleda njegovu ruku, pa opet vrati pogled na njegove oči.
-Predugo.- reče i zabije mu šaku u trbuh.
Dimitri sklopi oči nastojeći se obuzdati, ali već je bilo prekasno. Ženska ga je napokon dovela do ruba.
Kevin se glasno smijao, a Sofia je upravo govorila Ani da se mora obuzdati u ovakvim situacijama.
-Čini se da ćemo večeras morati obaviti još jedan razgovor, draga moja.- pogledao ju je opasnim pogledom, ali nije više ništa učinio. Ana odahne kad se njegova ruka izgubila s njene noge. Nije znala zašto ju toliko uznemiruje Dimitrijeva blizina, ali bila je krajnje pogubna za njene živce. Svaki puta kad bi ju dotaknuo ili pogledao malo duže uzrujala bi se. Dovraga zašto je morao biti tako zgodan?



Komentari (28) On/Off




07.07.2011.
Imagine having sex in an anti-gravity chamber on ecsatsy



Ovako dobro se nisam osjećala... pa, veoma dugo. Napokon je i meni došlo to prokleto ljeto. I jedva čekam da prođe. Ne mogu vjerovati da to zaista govorim, ali da. Jedva čekam da prođe. Ljeto mi nikada nije bilo omiljeno godišnje doba, a za koji tjedan ili dva ovaj višak slobodnog vremena već će mi počinjati ići na živce. Planiram se već neko vrijeme krenuti trčati, ali ne znam kamo bih uopće pošla. I sama? A potrebno mi je malo rekreacije. Prošle su već gotovo dvije godine otkako se ne bavim nikakvim sportom i počela sam nakupljati viškove kilograma na noge. Naravno, mogla bih se odreći čokolade ili čipsa, ali to mi nekako teže pada nego se baviti sportom. Žalosno, ali da... Ovisnik sam o hrani. njami So what? Kill me! bang
Mogu vam još samo reći da više nema potrebe za učenjem. Kemija je prošla. Njemački je prošao. Ja sam prošla i završila. Jedino čemu se radujem na jesen je to što imam novu šansu i što mi je samopouzdanje obnovljeno, ali ne usuđujem se biti previše optimistična jer imam osjećaj da ni ovog puta neće dugo potrajati, a ja ću opet potonuti kao lađa. Možda mi jednostavno nije suđeno... Znate kako postoje oni ljudi (nazovimo ih pesimistima) koji na sve uvijek gledaju crno. Svijet im je propao i prije nego je ustao. E, pa ja sam se uvijek trudila biti ona druga vrsta. Ona koja nikad neće priznati poraz i koja će se boriti sve do kraja. Ili sam barem mislila da sam sposobna za to. Nedavno sam shvatila veoma razočaravajuću činjenicu. - Užasno sam slaba.
Nije da se podcjenjujem, vjerujte, nije mi to u cilju. Jednostavno sam logikom došla do takvog zaključka. Razgovarala sam sa svojom Ivanom... Neki od vas se možda sjećaju cure koja mi je prošle godine pomogla kada sam gotovo pala razred zbog latinskog. Uglavnom, ona je završila četvrti razred gimnazije i po sadašnjem rezultatima mature, spremna je za upis na medicinu. Kako je ona postigla to? - Jednostavno. Nije ostala ležati na tlu svaki puta kada je pala. I zbog toga ju toliko obožavam. Ivana je upisala prvi razred medicinske škole iz vrlo kompliciranih razloga. Naime, ona je sa sela i tamo je išla i u osnovnu, a govorilo se da škole na selima ne pripremaju svoje đake dovoljno dobro za škole poput gimnazije. Recite vi što hoćete, ali mentalitet ovih ljudi ovdje još uvijek stoji tamo gdje je zapeo krajem sedamdesetih godina. Kao što sam govorila, zbog manjka samopouzdanja, Ivana je upisala medicinsku. Nije ni pokušala upisati gimnaziju iako je prolazila uvijek s peticom. Međutim, kada je tamo došla, shvatila je da nije poput ostalih. ondje je bila sama... Druga djeca nisu ondje bila da bi učila, a ona jest. I nakon cijele godine dana, shvatila je da joj medicinska više ne pruža izazov. Škola je postala prelagana, a ona se još uvijek borila. Odlučila se prebaciti u gimnaziju. Napokon je stekla dovoljno samopouzdanja da to pokuša i učinila je to. Drugi razred krenula je iznova. Otvorila je novo bojno polje... Ovo su njene riječi: "Kada sam došla u gimnaziju, svi su me gledali s visoka. Svi su oni mislili da ja to ne mogu. Da nisam dovoljno dobra..." Prvi ispit iz kemije, Ivana je dobila jedan do dva. Svijet se naravno ponovno srušio, ali bila je dovoljno pametna i digla glavu. Rekla je: "Pogledala sam oko sebe i vidim... Nitko nije dobio bolju ocjenu. A ja se zainatim i zagrijem stolicu. Sljedeći test iz kemije, dobila sam pet." Ponovno je pobijedila. U drugom polugodištu drugog razreda počela je polako pucati. Previše obaveza, previše predmeta, previše... frustracija. Završila je drugi razred u očajnom psihičkom i fizičkom stanju, ali zadovoljna jer je prošla s odličnim. Bila je tako dobra da ju je razrednica odlučila pohvaliti u godišnjaku. Zbog toga je izbila cijela frka s jednom kolegicom iz razreda koja se potužila na Ivanu. Otac te djevojke je usred noći otišao profesorici na vrata i žalio se. Kada je saznala za to, Ivana je bila pogođena. Nije očekivala da će ju ljudi mrziti samo zato što se borila za sebe, za svoj život. Ljeto je prošlo... Treći razred, bio je još teži i zahtjevniji, ali uspjela je. Prošla je s odličnim, a onda je postala maturantica. Shvaćala sam koliko joj je škola važna i nisam ju uznemiravala tijekom godine. slabo smo se viđale, tu i tamo na hodniku u školi... Užasno je smršala, prestala spavati. Svaki dan je imala pripreme za maturu i ubijala se kao... ne znam što. A onda je došao posljednji udarac... Ravnatelj joj je jedan tjedan prije početka ispita za maturu rekao da mora položiti razliku predmeta što nije imala u prvom razredu. Točnije, samo jedan predmet je morala položiti. Informatiku. Javili su joj tjedan dana ranije. Tog dana sam je zatekla u školi uplakanu. Vrištala je od bijesa jer su joj to učinili. Uz sve obaveze i pripreme koje je imala za maturu, sada se još morala pripremati i za godišnji ispit iz informatike. No, nakon što je val suza prošao, ustala je i položila taj test, a onda položila i sve testove za maturu. Uspjela je. Nakon svakog pada je ustala. I toliko sam ponosno što sam njena prijateljica da bih mogla plakati od sreće. Gdje bih mogla naći bolji uzor od nje? Svaki puta kada su je napali i zgazili, ustala je. Borila se.
I gdje sam ja u svemu tome? - Nigdje. Lutam, izgubljena u vremenu i prostoru. Nisam ni malo borbena, a od svog života si sama pravim melodramu. Nije potrebno da me drugi gaze kad to mogu i sama. I što je još gore, ne mogu se boriti protiv toga jer ni sama ne zna što želim... nono Uh, to je tako ubitačno!
Kada ću već jednom shvatiti što želim od svog života? puknucu
Znate što je najgore od svega? - To što ja nisam sama. Imam svoju Ivanu. Imam roditelje koji su tu za mene. Uvijek. A Ivana je bila sama. Uvijek je bila sama. U svakom trenutku svog života, i kada je padala, i kada se dizala, činila je to sama. Zašto ja ne mogu biti takva? cry

P.S. Muči me još jedna sitnica koja je sad pomalo i sporedna stvar u mom životu. Kako to da se ne mogu zaljubiti? Mislim, sedamnaest mi je godina, čini se da sam zdrava (manje-više)... Mislite da imam neki problem (u glavi) ? Hoću reći, ipak je to pomalo čudno što se ne zaljubljujem baš ni u koga. To me do sad i nije pretjerano smetalo, ali me u zadnje vrijeme svi ispituju za ljubav. belj



Komentari (13) On/Off




03.07.2011.
.If you could read my mind, you'd be in tears.



Aha, postaje sve teže i teže. Iz dana u dan. Monotono je nekad bilo jednostavno monotono. Nezanimljivo. Sada bih sve dala za jedan monotoni dan. Možda dva. Samo da se odmorim. Da odahnem.
„…disociraju u jednom stupnju, imaju samo jedan vodik…“
Jutros sam došla kući u četiri. Mama nije bila ljuta. Nije mi ni prigovorila. Čini se da i ona shvaća da mi nije baš lako ovih dana. Možda se tješi da će mi biti bolje budem li duže ostajala vani. Ne znam… Možda.
„Služe za približno određivanje pH vrijednosti. Postoji skala u bojama…“
Ne stižem više sanjati. Iskreno se nadam da mi ostatak ljeta neće biti ovakav. Prepun teorija, računa, njemačkog jezika i… Ljudi. Previše me pritišću. Toliko su zagrijani za svoje uloge vječnih dobročinitelja da ne mogu shvatiti kako meni ne treba jedan. Mogu sve sama, hvala…
„Neutralizaciju možemo pisati po stupnjevima ako je…“
Što sam ono govorila?
Ah, da. – Ja to mogu sama. Sve što trebam mogu učiniti sama. A oni toliko silno žele pomoći da su mi počeli odmagati. Nemam im čak ni snage reći da me puste na miru. K'vragu, nemam ni riječi kojima bih im to mogla reći.
„…jer ono što je slabo uvijek pišemo u molekulskom obliku, a ono jako u disociranom.“
Uspjela sam srediti naočale. Da, svoje dioptrijske cvike što sam ih počela nositi ovog četvrtka uspjela sam srediti u roku od tri dana. Nije moja krivnja, naravno. Dobro, možda pomalo i je. Nisam ih trebala odložiti na pod, ali to nije isprika za gaženje po njima. Rezultat je bio uvrnut okvir i jedno oštećeno staklo. Savršeno…
„Metali prve skupine uvijek imaju oksidacijski broj +1 u spojevima…“
Osjećam se kao da me vlak mlatnuo nekih pet do deset puta. Možda bih trebala malo odspavati… Ili ipak ne? Malo se bojim. Znam. Nije baš karakteristično za mene da se bojim, ali i to se jednom moralo dogoditi.

Isuse, zašto je prva osoba koju moram mrziti morala biti moja profesorica njemačkog jezika?

-Ah, da. Možda zato što nam je na prvom satu počela pjevati; kad se male ruke slože, sve se može, sve se može… svojim izopačeno bolesnim, nastrano ogavnim falsetom u djetinjem obliku. – Bljak.
„…voda se dodaje s one strane s koje imamo viška kisikovih atoma…“
Žao mi je što nemam neki ljepši post za vas ljudi. Danas mi baš ne ide. Bit će bolje drugi puta.
Promise.





Komentari (10) On/Off




27.06.2011.
My heart is wild !!!

Uzmi sva sanjarenja, sakrij se od starenja, modre kiže, ruže sve, sve na svijetu tvoje je...




'Cause I am hanging on every word you say
And even if you don't want to speak tonight
That's alright, alright with me
'Cause I want nothing more than to sit
Outside Heaven's door and listen to you breathing
Is where I want to be...


Skrivala se ja ili živjela zajedno s ostatkom svijeta, ako se njihovi životu prepuni očaja mogu uopće zvati životima, dio mene ostat će usamljen poput ružnog kamena uz cestu, ali možda me na taj način život prestane mimoilaziti kao što je to činio proteklih sedamnaest godina. Mislite da mi je to dobra ideja?
Možda bi mi godila promjena ove godine, pa makar samo na godinu dana. Ipak sam sad na korak do punoljetnosti. A idalje se osjećam kao jedno obično bespomoćno dijete. Zar mi je danas već sedamnaest godina??






Komentari (15) On/Off




17.06.2011.
Don't wake me for the end of the world unless it has very good special effects

No word matters. But man forgets reality and remembers words.


Hm, ubijte me, al zaista ne znam iz kojeg sam razloga odlučila napisati ovaj post. Valjda sam samo htjela reći kako se osjećam apsolutno i u potpunosti iživcirano i isprovocirano.
Enđojajte...party




Vani se polako počelo mračiti. U dvorištu ispred kuće radnici i sluge uskomešali su se. Saphira svrne pogled na dvorište i opazi nekoliko dobro opremljenih ratnika kako se penju na svoje konje. Iz staje izađe još jedan ratnik na svom konju. Smjesta ga je prepoznala. Nije ga bilo moguće zamijeniti ga za nekoga drugog. Čim je prvi puta ugledala svog zaručnika, znala je da bi ga uvijek i bilo gdje prepoznala. Bio je velik i snažan, ne samo fizički nego i psihički. Vidjela mu je proračunatost i inteligenciju u tamnom pogledu. Imao je crnu kosu, tamnu poput noći, a sezala mu je gotovo do ramena. Oštre crte lica još jače su izrazile njegovu strogoću, a mali bijeli ožiljak na čelu rekao joj je da Lucius Scarnys nije bio dječarac s veliki bogatstvom i ogromnom vojskom. Ne, bio je on hrabar i odvažan ratnik, nije ga bilo strah smrti, ni boli, ni opasnosti. Nije se ustručavao ničega i nikoga, nije prezao pred mukama drugih ljudi. Bio je odviše ponosan, prkosan. Kada je opazila njegov pogled kako ju proučava u dvorani, osjetila je navalu čistog bijesa kako ju obuzima. Njezin otac našao joj je savršenog supruga. Našao je drugog sebe da joj kroji ostatak sudbine na ovoj jadnoj planeti.
Poželjela je razbiti prozor šakom i vrisnuti iz sveg glasa da ju cijeli svijet čuje. Htjela je da ju Lucius čuje kada mu bude govorila da ga prezire iz sve snage. Pogledom ga je ispratila kad je izjahao iz dvorišta zajedno sa svojim ljudima. Činilo se kao da im gori za petama dok su jurili prema šumi.
Saphira odjednom osjeti silnu znatiželju. Što li je to uznemirilo grofa? Prisjetila se pisma koje mu je sluga pružio ranije u dvorani. Mora da je dobio neku važnu obavijest pa je morao napustiti dvorac.
Ponadala se da će ga, što god to bilo, zadržati neko vrijeme izvan imanja. Možda se njezin otac i predomisli za to vrijeme i vrati ju kući.
No, koliko god sama sebe uvjeravala da bi ju takav razvoj događaja veoma veselio, nije se mogla oteti dojmu da se dogodilo nešto jako loše. Odjednom se uhvatila kako razmišlja o grofovoj sigurnosti. Odagnala je takve besmislice iz glave. Ako ništa drugo, znala je da je Lucius u stanju sam se brinuti za sebe. Ali ipak…
Ponovno je pogledala u daljinu, no konji se više nisu vidjeli. Obuzela ju neka neobična jeza.
***
.......

Saphira otvori oči dok su je zapljuskivali valovi kišnih kapi. Vjetar je snažno zavijao i bacakao joj mokru kosu oko lica dok joj je pogled nemirno počivao na dalekoj šumi.
Nije više mogla mirno stajati. Podigla je desnu ruku u zrak zagledavši se u daljinu prema šumi.
-Aa' menle nauva calen ar' ta hwesta e' ale'quenle.- tihi šapat proizišao joj je iz usta i odletio u tamnu noć. Oko prstiju njene desne ruke zasjale su točki svjetla i odletjele za njenim riječima. Napokon je osjetila mir. Spustila je ruku i vratila se u unutrašnjost dvorca. Lucius je bio živ i zdrav i upravo se vraćao svom domu, znala je.
Nije bilo potrebe da se više brine za sigurnost tog muškarca.



Komentari (11) On/Off




04.06.2011.
Not everything needs be done the way it's meant

Aha, to je još jedan moj projektić. Ustvari neka sredina njegova početka. Pročitajte mi ovih par rečenica ako vam nije problem i recite mi što mislite. Inspiracija su mi bili brojni romani Janye Ann Krentz koje sam gutala tijekom zimskih praznika i prošlih ljetnih. Također sam dodala i malo štiha Julie Garwood, pa ako ste ljubitelj nekih povijesnih ljubavnih priča ova bi vam se trebala svidjeti. Ideja mi je super, ali bojim se da nisam zagrijana za neki ozbiljniji rad na njoj.
Kao, uostalom, ni za rad ni na jednoj od svojih milijun započetih-nikad-nezavršenih priča.
Ne znam više ni kako bih to nazivala. Mislim da ću se do daljnjeg zadovoljavat vašim mišljenjima.
Ugodno čitanje! Ljubi vas sve vaša Leah!

-Hvala vam.- podigne pogled i shvati da i on gleda u nju.
-Žao mi je što sam vam smetala u ovo vrijeme. Nadam se da mi nećete zamjeriti i da će te još jednom razmisliti o svemu.-
-Imate pravo Apolonija. Ostatak noći ću i te kako razmišljati o ovome. A sad pođite dok netko nije naišao.-
-Zaista? Nemojte se šaliti sa mnom gospodine! Zaista će te razmisliti o tome da ponovno zaprosite moju sestru?- razočarao ga je njezin glas pun nade. Nekako je očekivao da će nakon onog poljupca imati malo više interesa za njega. No čini se da je ponovno krivo procijenio ovu ženu.
-Apolonija, pođite kući. Sutra ću doći ovamo ne bih li razgovarao s vašim ocem.-
-Nećete mu valjda spomenuti moj noćni posjet?- plaho upita.
-Ne, čuvat ću vašu tajnu, a sad krenite.- rekao je i ostao zatečen kada mu se bacila oko vrata.
-Oh, hvala vam. Ne znate koliko ste me usrećili. Zaista vam hvala.- Nekako je već u tom trenu shvatio kakvu glupost radi, ali više ga nije bilo briga.



Komentari (4) On/Off




25.05.2011.
Ispričaj ju. Njenom odgoju nedostaje par bitnih komponenti. Zaboravio sam je naučiti da bude žena.




Gledam taj prizor prepun gorčine i boli. I mene boli. Znam kako je to teško.
Bilo mi je žao. Užasno žao i krivo zbog svega. Bog zna da me nikad prije
nije bilo briga za te ljude. Nikada nisam htjela imati ništa s njima. Nisu mi imali dubine.
Ali njene suze su me dirnule. Bila je povrijeđena. Tako jadna i sama. Ljudi su
samo okretali glavu od nje. Možda je i zaslužila, a možda i nije. Nije bilo važno. Ne meni.
Nikada u životu nisam vidjela jadniji prizor od nje u tom trenutku. Suze su joj tekle bez
prestanka. Nos joj je curio. Maskara se razlila po obrazima i kapcima. Ruke su joj se tresle.
A oni su samo stajali. I smijali se. Gledali su kako joj se srce para i nije ih bilo briga.
Ona je povrijedila njih. I oni su joj vratili istom mjerom.
Rekli su: "Prodala si se zbog iPada! ... Sponzorušo... Imaš IQ krave iz Černobila... "
Shvaćala sam njenu bol. Bili su joj prijatelji. Ili je barem mislila da su joj prijatelji.
Povrijedili su je više nego njihove riječi.
***
Pretty, pretty please
Don't you ever, ever feel
Like your less than Fuckin' perfect.





Nitko nema prava kriviti me. Ali nije mi žao zbog toga. Nije mi žao što su joj to učinili.
Vjerujem da će ju ovo iskustvo naučiti kome može vjerovati, a kome ne. Ne želim
od nje učiniti sebe. Ne. Jedna ja sasvim je dovoljna ovom svijetu.
Ali mislim da će ju to osnažiti. Ako ništa drugo, naučit će kako ustati kad sljedeći puta
padne. Jer od toga se život sastoji.
Padaš. Ustaješ. Ali ne odustaješ.
Hrabra je ona cura. Hrabrija nego što sam ja bila. Preživjet će ona to. I opet će se
smijati onako iritantno kako samo ona zna. Sigurna sam.



Komentari (12) On/Off




21.05.2011.
Just cool off o.O



Picture yourself in a boat on a river
With tangerine trees and marmalade skies
Somebody calls you, you answer quite slowly
A girl with kaleidoscope eyes...


Dovraga baš sam plačljivica. I mrzim se zbog toga. Jednostavno ne vidim načina da se riješim te grozne navike. Pobogu samo ja mogu plakati kad sam ljuta. To je tako ponižavajuće. Nisam plakala kad sam za dlaku izbjegla smrt prije šest godina (dobro- sama sam kriva što sam odlučila pokrenuti tatin auto, ali ipak...), nisam plakala ni kada sam prošle godine skoro pala razred zbog mrtvog jezika (latinski -.-), zaboga nisam plakala ni kada sam se posvađala s najboljim prijateljem kojega sam ikada imala (nikada se više nismo pomirili), pa zašto onda imam toliku potrebu plakati zbog svojih roditelja. To užasno nepraveno. Imam osjećaj da mi manjka nešto na emocionalnoj razini kada se rasplačem svaki puta kada imam potreu izderati se na mamu ili tatu. Naravno da to nikada nisam učinila, nisam baš toliko skrenula ili zaboravila svoje mjesto u obitelji, ali ipak... Nekada me ubija to što se oni imaju pravo iskaliti na meni, a ja takvih prava nemam. Tu je još i ova grozna škola... Zašto sam ikada dopustila svojima da me upišu u školu koju mrzim?- Nije mi jasno. Da, htjela sam ići u gimnaziju, ali ne ovu i ne na ovakav način. Kao prvo, previše me umaraju ovi nerazumni rasporedi koje smišljaju još nerazumniji profesori koji se pak dođu iskaljivati na nama kad imaju privatnih problema. I onda me ne treba čuditi što sam tu gdje jesam. Kod kuće se moji iskaljuju na meni, u školi se profesori iskaljuju na meni, a ja kući dođem u 8 navečer isplačem se od bijesa i očaja i onda ujutro opet sve ispočetka. Kao drugo, tu su svi ti problemi na frami koje bih ja trebala preuzeti na sebe kao jedna od glavnih i odgovornih (potpredsjednica) dok naš predsjednik (moj nekada najbolji prijatelj) životari u Osijeku i svaki vikend izlazi s frendovima na piće. Ja nisam izašla iz kuće od Uskrsa, osim nedjeljom na framu. Čak sam si i to sada zabranila kada sam se odlučila kazniti zbog jedinice iz logaritama koji mi inače fantastično idu. Zadnjih tjedana sam pot tolikim stresom da su mi ocjene postale iz loših užasne i sada se moram boriti da sve to uspijem ispraviti jer mi se baš ove godine ne pada razred. Imam ogromnu sreću što su neki od profesora voljni izaći mi ususret dok su neki, poput moje pro iz glazbenog, užasno zatucani i jednostavno glupi. Neki dan me prozvala da odgovaram pretklasicizam i klasicizam jer inače imam 5 iz njenog predmeta, al sam iz zadnjeg testa dobila dvojku i sve uništila. Naravno, ja izašla pred nju tri puta rekla ne znam na njena ponuđena pitanja i onda mi se ženska nasmiješila i rekla: "Znaš što K., vidim ja da ti tu imaš prečih problema od glazbenog pa se ti sad time pozabavi, a nema veze što glazbeni ove godine neće biti pet. Samo ti uči." Još dok je to govorila prihvatila se risanja jednog velikog kolca u moju rubriku znanja iz Klasicizma. Došlo mi je da ju ošamarim za sva tri pitanja koja mi je postavila i još jednom bonus za prgavi smješak. I to mi je hvala što joj redovito dolazim na probe zbora. Otišla sam u wc i dopustila još jednom napadaju grčeva i bolova u prsima da polako prođe (bez i jedne suze- naravno) i onda se vratila u kabinet kao da se ništa nije dogodilo.
Bojim se da je bilo i ono treće, ali sad sam već ovoljno uznemirena pa ne bih započinjala u maturi i ostalim problemima u vezi škole jer ću se izbljuvati od muke. Na žalost, toliko od mene za danas ljudi. Mrtvi jezik zove da ponovim konstrukcije zavisnih rečenica i dijelove od kojih se one sastoje. Kako uzbudljivo -.-'
Obećajem da ću vam nadoknaditi ovaj post neki drugi puta... Puno pusa :*



Komentari (4) On/Off




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.